Motori s osam cilindara

0
1258

Kao i druga tehnička rješenja, osamcilindarski motori razvijeni su početkom 20. stoljeća (npr. Levavasseurov avionski aluminijski V8), a popularnost su stekli u američkim automobilima gdje su bili relativno česti, pogotovo u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata; ljudi su se iz vojske vratili kućama upoznati s osnovama mehanike pa je niknula hot rod kultura friziranih automobila, vozila za obaranje brzinskih rekorda s karoserijom od avionskih eksternih rezervoara goriva te je na temeljima švercerskih noćnih vožnji iz ere prohibicije formalno uspostavljen NASCAR. Američka muscle car era 1960-ih je bila poznata upravo po natjecanju proizvođača u predstavljanju cestovnih automobila koji su nedjeljom dominirali na utrkama ubrzanja, a bili su opremljeni s V8 motorima koji su prelazili 7 l obujma i 450 konja snage, često s bubanj kočnicama i lisnatim oprugama (no i luksuzni modeli su koristili velike V8 motore).

Sredinom 1970-ih su naftne krize i kontrole emisija transformirale autoindustriju, ali V8 je ostao opjevan rock hitovima poput Rocket 88 i Highway Star. Zanimljivo je spomenuti kako je Honda 1973. u Chevrolet Impalu s 5.7 V8 motorom ugradila svoj CVCC sustav (Compound Vortex Controlled Combustion), sustav s pretkomorom u kojoj se palila bogata smjesa i iz koje je plamena fronta palila siromašnu smjesu u cilindru kako bi vratila šefu General Motorsa koji je taj sustav kontrole emisija komentirao ismijavajući Hondu i njihove motore malog obujma. Hondin CVCC je omogućio prolaz na eko-testovima bez katalizatora, a u slučaju Impale, testiranja su čak pokazala i pad potrošnje goriva, uz zadržavanje iste snage motora. Uz strože kontrole NOx spojeva i šire korištenje sustava ubrizgavanja goriva umjesto rasplinjača, sustav s pretkomorama je napušten (do danas, kada se kombinira s novim tehnologijama, npr. u Maseratijevom novom V6 s izdvojenom komorom za paljenje siromašne smjese).

Druga česta konfiguracija s osam cilindara je redni “osmak”, a češće je korišten u luksuznim i trkaćim automobilima do otprilike sredine 20. st. (npr. Packard, Duesenberg, Alfa Romeo…). Mana im je tendencija uzdužnog savijanja radilice na visokim okretajima. Primjer trkaćeg automobila s ovakvim motorom je Mercedes-Benz W196 iz 1950-ih, koji je koristio i desmodromsku aktuaciju ventila, tj. umjesto opruga, ventil je u gornju poziciju vraćalo bregasto vratilo preko polugice, što je eliminiralo nepreciznost rada pri visokim okretajima (prvenstveno radi plutanja ventila jer opruga ne stigne pratiti kretanje ventila). Ducati i danas koristi ovo rješenje, makar novi materijali, računalna analiza kretanja elemenata sustava ventila te sustavi variranja tajminga/hoda/faze ventila eliminiraju potrebu za ovakvim sustavom, koji bi za cestovnu uporabu uveo drugi tip izazova, npr. dodatnu buku koje se NVH (noise, vibration, harshness – buka, vibracije, grubost) inženjeri žele riješiti.