Olovni benzin otkriven je 1922., a u povijest otišao krajem 90-ih

0
5

Thomas Midgely (1889. – 1944.), kemičar iz SAD-a, stvorio je olovni benzin 1922. na način da je u benzin dodao olovni tetraetil (C2H5)4Pb čime je omogućio povećanje kompresijskog omjera motora. Dotad je kompresijski omjer veći od 6:1 predstavljao velik rizik od pojave nekontroliranih eksplozija (detonacija) u trenutku kad klip dođe blizu GMT (gornje mrtve točke klipnog mehanizma).

Za pravilno i potpuno izgaranje benzin je potrebno miješati sa zrakom u masenom omjeru 1:14,7, a povećanjem kompresijskog omjera povećava se snaga, uz istodobno smanjenje potrošnje. Dakle, korist je dvostruka, ali početkom 20. stoljeća nije bila dostižna sve do uvođenja olovnog benzina. On je smanjio rizik od pojave detonacija, koje izazivaju lupanje klipova o stjenku cilindra te dugoročno dovode do havarije motora.

Kad su stručnjaci spoznali da tetraetil šteti zdravlju zamjenu su pokušalo pronaći upotrebom Benzena, koji se koristio u drugoj polovici 80-ih godina. Kad je u pitanju ljudsko zdravlje ni Benzen se nije proslavio, obzirom da njegove pare uzrokuju leukemiju.

Formula 1 prva je zabranila upotrebu olovnog benzina još 1993., do 2000. izbačen je iz upotrebe u cijeloj EU, Hrvatska ga se odrekla 2006., a BIH 2010. Svi vlasnici automobila proizvedenih prije 1990. tako su bili primorani uz pun tank bezolovnog benzina uliti mjericu zamjenskog aditiva.