Što je transaxle?

0
365

Transaxle (eng. transmission, prijenos i axle, osovina) je tip pogonskog sklopa koji diferencijal i mjenjačku kutiju objedinjuje u istom kućištu koje služi i kao (kućište) osovina. Većina putničkih automobila s prednjim pogonom zapravo koristi transaxle. Pri automobilima koji imaju stražnji pogon i motor montiran naprijed, korištenje transaxle sustava izmješta getribu s prednjeg dijela automobila na stražnji i time omogućuje ravnomjerniju distribuciju težine pogonskog sklopa, tj. omogućuje automobilu povoljnije težište. Uz to, pogonsko vratilo se vrti brzinom motora i ne mora trpiti moment povećan kroz stupnjeve prijenosa. 

Primjer čestog korištenja tog rješenja možemo lako naći kod Alfa Romea, koji je tijekom postojanja proizveo razne zanimljive modele: od 8C i 33 Stradale, do GT coupea QV s dva bregasta vratila u glavi motora ili 164 Q4 V6 turbo. I 75 spada među zanimljivije modele zbog neuobičajenih konstruktorskih rješenja, a i češći je i cjenovno pristupačniji. Izbor motora sastojao se od VM Motori turbodizela s intercoolerom, raznih rednih četverocilindričnih motora uključujući varijante s Twin Spark glavama i varijabilnim timingom ventila, turbo varijantu (s intercoolerom), 2.5 V6 i 3.0 V6. 

Alfa 75 ima uzdužno ugrađeni motor, stražnji pogon, koristi transaxle, torzijske osovine na prednjem i de Dionovu osovinu u sklopu stražnjeg ovjesa, stražnje disk kočnice montirane pri transaxle kućištu, raspored težine po osovinama blizak 50:50, a uz neke motore automobil je bio opremljen mehaničkim šper-diferencijalom. U interijeru se ističu dizajn drške ručne kočnice inspiriran avionskim instrumentima i putno dijagnostičko računalo. Do nedavno, 75 je bila Alfin zadnji velikoserijski model sa stražnjim pogonom.

Prošlost transaxle rješenja seže u rano 20. stoljeće, a rješenja slična Alfinim je 1950-ih popularizirala i Lancia; npr. Aurelija je 1950-ih koristila transaxle, inboard stražnje kočnice (na poluosovinama umjesto na glavčinama), a i prvi serijski V6 motor. To i nije tako čudno, budući da su inženjeri prelazili iz jedne tvrtke u drugu, a u ovom je slučaju to bio talijanski inženjer madžarskog porijekla Vittorio Jano.