IN MEMORIAM: Niki Lauda (1949. – 2019.)

0
3413

Legendaran austrijski vozač i trostruki F1 prvak preminuo je u 71. godini života, a u sportskim enciklopedijama bit će zapamćen kao jedini vozač koji je osvajao prvenstva u bolidima Ferrarija i McLarena.

Niki Lauda, rođen 22. veljače 1949. godine u Beču, od malih nogu pokazivao je interes za automobile. Obitelj se nije slagala s njegovim željama da se aktivno uključi u utrkivanje, ali za to nije previše mario. Nakon početaka za volanom Minija, prešao je u prvenstvo Formula Vee, koje je tada bilo prilično popularno u Europi.

Nakon prvih uspjeha počeo je voziti za privatnu momčad Porschea, a nakon što mu je karijera počela stagnirati uzeo je kredit u banci u iznosu od 30.000 funti, jer ga obitelj i dalje nije podržavala i željela financijski potpomoći, kako bi si kupio mjesto u momčadi March u prvenstvu Formule 2.

No, March nije uspijevao osigurati konkurentan bolid. To je posebno bilo evidentno 1972. godine, kada su na VN Kanade oba bolida momčadi March toliko zaostajala za konkurencijom da su uspjeli završiti svega ¾ utrke. No, Niki Lauda nije se predavao pa se opet zadužio u banci kako bi si osigurao mjesto u momčadi BRM 1973. godine. Prijelomnica njegove karijere bio je prelazak momčadskog kolege Claya Regazzonija u momčad Ferrari u Formuli 1 1974. godine. Kad je Enzo Ferrari upitao Rehazzonija kakav je Lauda čuo je samo hvalospjeve. To je bio dovoljno snažan signal pa je Laudi uskoro bio ponuđen ugovor, uz zajamčeno namirenje svih dotadašnjih dugova u bankama.

U sezoni 1974 momčadi Ferrari sve se poklopilo. Luca di Montezemolo imao je jasnu viziju, a uspjeh nije izostao. Već u debitantskoj utrci u Formuli 1 na VN Argentine Niki Lauda osvojio je drugo mjesto, nanizao je šest uzastopnih pole positiona, a sezonu je završio na visokom četvrtom mjestu.

Već 1975. godine osvojio je prvi naslov prvaka, najimpresivniji trenutak sezone bio je kad je postao prvim vozačem koji je uspio prijeći krug na stazi Nürburgring za manje od sedam minuta. Nažalost, godinu kasnije na istoj stazi doživio je nesreću koja je obilježila ostatak života. Tog 1. kolovoza 1976. godine vozio se drugi krug na stazi Nürburgring. Nakon kontakta između bolida Nikija Laude i Bretta Lungera ostao je zarobljen u plamtećem bolidu. Tada su sigurnosni uvjeti na stazama bili na prilično niskoj razini pa su vozači nerijetko ovisili o međusobnoj pomoći. Arturo Merzario, Brett Lunger, Guy Edwards i Harald Ertl zaustavili su svoje bolide i priskočili u pomoć. No, prije nego li je Merzario uspio Laudu izvući iz bolida, Austrijanac je bio gadno opečen. Premda je uspio samostalno stajati pored bolida, ozljede su bile preteške pa je isti dan pao u komu. Cijelo lice bilo mu je prekriveno opeklinama, a kirurzi su zbog opasnosti od pojave sepse bili primorani amputirati veći dio desnog uha.

Koliki je Niki Lauda bio borac najbolje ilustrira činjenica da je nakon teške nesreće propustio samo dvije utrke. Za naslov se borio do zadnje utrke u sezoni. Glavni rival bio mu je James Hunt, s kojim je bio dobar prijatelj izvan staze te korektan rival na stazi. Prije posljednje utrke za VN Japana Lauda je imao tri boda više od Hunta, no, u utrci je odustao nakon dva kruga. Padala je jaka kiša, od nesreće se ipak nije u potpunosti oporavio pa je kasnije novinarima izjavio kako se nije osjećao sigurno za volanom bolida u takvim uvjetima.

Odluka o povlačenju iz ključne utrke sezone nepovratno je narušila odnose s Enzom Ferrarijem pa je unatoč osvajanju naslova prvaka 1977. godine otišao iz talijanske momčadi i potpisao za Brabham-Alfa Romeo, za plaću od tada vrtoglavih milijun dolara godišnje. Bolid nije bio konkurentan niti te niti iduće sezone pa je Niki Lauda tijekom treninga za VN Kanade 1979. godine obavijestio Berniea Ecclestonea da odlazi u mirovinu.

Vratio se u Austriju, osnovao zrakoplovnu kompaniju Lauda Air i potpuno se posvetio novom poslu. No, želja za aktivnim utrkivanjem ipak je na kraju prevagnula pa je 1982. godine potpisao za momčad McLaren za plaću od tri milijuna dolara. Prve dvije sezone maksimalno je bio posvećen povećanju sigurnosti na stazama, a 1984. godine stigao je do trećeg naslova prvaka, nadmašivši momčadskog kolegu Alaina Prosta za svega pola boda. Premda je u početku bio protivnik toga da Prost dođe u McLaren, jer nije želio u momčadi imati čovjeka koji je toliko brz, Lauda se ubrzo sprijateljio s talentiranim Francuzom te kasnije često isticao kako ga je upravo Prost motivirao da bude još bolji nego prije.

Već 1985. godine stiglo je otriježnjenje. Ferrari nije imao dobar bolid pa je Niki Lauda odustao na 11 od 14 utrka. Takva statistika rezultirala je nepovratnim gubitkom motivacije pa je opet otišao u mirovinu. U Formulu 1 vratio se 1993. godine kad mu je Luca di Montezemolo ponudio menadžersku poziciju u momčadi Ferrari, a 2001. godine postao je šefom momčadi Jaguar Formula One Team.

Marlene Knaus postala mu je suprugom 1976. godine. U braku su na svijet stigli sinovi Mathias, koji je također vozač utrka, i Lukas, koji radi kao bratov menadžer. Niki i Marlene razveli su se 1991. godine. Osim Mathiasa i Lukasa Lauda ima i trećeg sina Christopha, kojeg je dobio u izvanbračnoj vezi.

Još od 1976. godine Niki Lauda borio se s problemima s plućima koji su se posljednjih godina često znali pojavljivati. Povremenu su pluća gubila funkciju pa je u kolovozu prošle godine otišao na transplataciju pluća. No, tijelo je često počinjalo odbacivati donirani organ. Preminuo je mirno, u snu, 20. svibnja 2019. godine.